Rovovi na velikom platnu

Filmska percepcija ratnoga sukoba čijemu početku obilježavamo stogodišnjicu započela je već dvije godine poslije, engleskim dokumentarnim filmom Bitka na Sommi (1916), a završna ratna godina 1918. iznjedrila je i prve igranofilmske interpretacije, od kojih su najvažnija ostvarenja O desno rame Charlieja Chaplina i Srca svijeta Davida Warka Griffitha. Filmovi o Drugom svjetskom ratu, kao što znamo, nastajali su usporedno s njegovim tijekom, a malo zakašnjela reakcija filmaša u doba Velikog rata zacijelo je rezultat činjenice da je sedma umjetnost u tome razdoblju tek navršila dvadesetak godina postojanja (1896). Osim toga, ratni vihor zahvatio je veći dio europskoga kontinenta, iscrpio gospodarstva zaraćenih zemalja i industriju poglavito usmjerio prema vojnoj. U situaciji u kojoj je golem dio Europljana gladovao i patio u nestašici preostali financijski resursi nisu se odvajali za film. Sjedinjene Države u rat su ušle tek 1917. pa se prije te godine američki filmski interes nije okretao dalekim ratnim zbivanjima. No u sljedećim je desetljećima nastao niz djela o Prvom svjetskom ratu, i to kinematografija zamalo svih zemalja zaraćenih od 1914. do 1918. U tome nizu nekoliko je desetaka ostvarenja iznimne vrijednosti te stoga izbor filmova u ovome tekstu ne smatram ni izdaleka potpunim, dapače, posrijedi je svojevrstan presjek tek nekoliko prijelomnih uradaka.

Kadar iz filma Na zapadu ništa novo

KRILA
(William A. Wellman, 1927, SAD)

Krila Williama A. Wellmana ostat će zapamćena između ostaloga i kao prvi uradak ovjenčan uglednom nagradom Američke filmske akademije, ali i kao iznimno svjedočanstvo uloge zrakoplovstva u ratnome žrvnju. Wellman je i sam bio ratni pilot te je njegovo iskustvo uvelike pomoglo kvaliteti i tržišnom uspjehu filma. U širokom rasponu od romantičnih naglasaka rivalstva dvaju američkih pilota zbog protagonistice do raskošnih akcijskih segmenata zračnih bitaka, Krila su ostvarenje koje rat ne glorificira, već ga smatra krivcem za stradanja. Iako je posrijedi nijemi film, označavamo ga paradigmatskim ostvarenjem o ratnom zrakoplovstvu upravo zbog činjenice da je izravno utjecao na niz uradaka slične tematike, a disperzija mu doseže naslove koji izmiču iz žanra ratnoga filma, poput Top Guna (1986) redatelja Tony Scotta. Ipak, ponajviše je naslova o pilotima Velikoga rata nastalo u desetak godina nakon Krila, a valja se prisjetiti da je William A. Wellman često posezao za zrakoplovnim temama pa su i Ljudi s krilima (1938) i Eskadrila Lafayette (1958) vremenski smješteni u ratno razdoblje.

NA ZAPADU NIŠTA NOVO (Lewis Milestone, 1930, SAD)

Nastao prema istoimenome romanu svojedobno popularna, ali i prečesto marginalizirana pisca Ericha Marije Remarquea, američki je film Na zapadu ništa novo redatelja Lewisa Milestonea remek-djelo ranoga razdoblja ratnoga žanra. Skupina središnjih likova toga ostvarenja nisu Amerikanci, već Nijemci pa je naglašeniji i pacifizam, prijelomno izražen još u Remarqueovu izvorniku. Pacifizmu filma Na zapadu ništa novo put su utirali i filmovi poput francuskoga Optužujem (1919) Abela Gancea ili pak američkoga Velika parada (1925) Kinga Vidora. Izrazito antiratnoga predznaka, ta su djela postigla golem uspjeh u gledateljstva, a društveni je kontekst potvrđivao i njihove znatne kvalitativne dosege. Ipak, ti drugi filmovi s temom Velikoga rata ostali su zasjenjeni Milestoneovim epskim ostvarenjem, prvim uratkom koji je ovjenčan Oscarom i za najbolji film i režiju. Razmatranje filmske adaptacije književnoga izvornika u slučaju Na zapadu ništa novo ne može biti jednoznačno upravo zbog činjenice da ni film ni roman s vremenom ne gube nimalo na vrijednosti. Tek zapažamo da ih je prekrilo nešto dragocjene patine. Nerazlučivost kompleksnoga konteksta središnjih likova na domaku muževnosti, bojišnice i zaleđa te opreka služenja domovini i očuvanja egzistencije podjednako se odnosi na Prvi svjetski rat kao i na rat kao takav. Zanimljivo je da je iste 1930. znameniti njemački redatelj Georg Wilhelm Pabst snimio film Zapadna bojišnica 1918. tematskoga sklopa i svjetonazora vrlo nalik Na zapadu ništa novo. No ako se Milestoneov uradak mogao vrednovati u demokratskoj okolini, skori slom Weimarske republike i dolazak nacista na vlast skrili su vrijednosti Pabstova ostvarenja, ali ga pritom nisu uspjeli i uništiti.

Kadar iz filma Krila

IZGUBLJENA PATROLA
(John Ford, 1934, SAD)

Velikan američkoga filma John Ford više je puta posezao za motivima iz Prvoga svjetskoga rata. Tri Fordova filma o tome ratnome sukobu, Četiri sina (1928), Izgubljena patrola (1934) te Cijena slave (1952), pokazuju različita stanja američke kinematografije, ali i podjednako odražavaju različita razdoblja Fordova stvaralaštva i odnosa prema žanru ratnoga filma. U rasponu od drame Četiri sina, koja još pripada nijemom filmu, do komedije-drame Cijena slave, kao remakea istoimenoga filma Raoula Walsha iz 1926, ističe se važnost Izgubljene patrole, dugo zanemarivana remek-djela ratnoga žanra i opusa Johna Forda. Nastao prema književnome izvorniku Patrola (1927) Phillipa MacDonalda, ali i prema britanskome nijemom filmu Izgubljena patrola (1929) u režiji Waltera Summersa, Fordov uradak smješten je u područje nekad nazivano Mezopotamija, dakle na same rubove ratnih zbivanja. U tome se filmu percipiraju strahote rata, posljednja bitka patrole opkoljene u pustinjskoj oazi, ali i niz označnica iznimnoga redateljskoga rukopisa Johna Forda. U nadahnutoj uporabi zvuka te odnosu vidljivoga i nevidljivoga u filmu, Izgubljena patrola film je vrsne nadgradnje arhetipova žanra ratnoga filma. Zbog izrazito bogata stvaralaštva Johna Forda taj je film dugo ostao na marginama interesa, a revalorizirali su ga tek novoholivudski postmodernisti, ponajviše Walter Hill, čije je ostvarenje Južnjačka utjeha (1981) izravno nadahnuto njime.

Kadar iz filma Velika iluzija

VELIKA ILUZIJA (Jean Renoir, 1937, Francuska)

Kao vrhunski primjer humanističkoga ratnoga filma, Velika iluzija jest djelo čija je vrijednost potvrđena s raznih stanovišta, a značenje mu je prijelomno ne samo u povijesti francuskoga filma nego i u čitavoj sedmoj umjetnosti. Ostvarenje o francuskim zarobljenicima koji nastoje pobjeći iz zatočeništva nije jednoznačno u očitovanju nacionalnih razlika. Taj je film sjajna percepcija sve naglašenije propasti aristokracije i uspona dotad zanemarenih društvenih klasa, ali i nenametljivo propitivanje rasnih predrasuda. Nastao u vrijeme sve izraženijega nadiranja totalitarnih sustava Njemačke i Italije, Velika iluzija referirajući o Prvome svjetskome ratu komentira i zatečeno društveno stanje. Jasna je kritika ratnog sukoba uime očuvanja društvenoga i ekonomskoga poretka – konačno je raskrinkana iluzija da se klasni poredak može očuvati te da je Veliki rat rat koji će okončati sve ratove. Nimalo ne čudi da su taj film doslovce prezirali nacisti, no nije se osobito svidio ni Francuzima, koji su smatrali da ne podiže moral nacije. Ipak, upravo je s vremenskim odmakom jasno koliko je Velika iluzija Jeana Renoira kvalitetan i važan film u propitivanju žanra te temeljnih ljudskih vrijednosti.

NAREDNIK YORK
(Howard Hawks, 1941, SAD)

Znameniti američki redatelj Howard Hawks od 1930. do 1941. režirao je čak četiri filma tematski smještena u razdoblje Prvoga svjetskoga rata. Pritom je uspjeh prvoga od njih, Patrole u zoru (1930) o dvojici vojnih pilota iznjedrio i istoimeni remake (1938) u redateljskoj izvedbi Edmunda Gouldinga. Kako je Hawks prije filmske karijere bio i instruktor letenja, vjerodostojnost filma je velika, pojedini prizori korišteni su i u remakeu, a antiratna potka očituje se u nenaglašenoj kritici vojne hijerarhije. Hawksova ratna melodrama Danas živimo (1933) nije postigla uspjeh ni kod publike ni kod kritike, ali Put do slave (1936), s prikazom tegoba rovovskoga rata i sjajnim očitovanjem redateljeva stila i svjetonazora, Britanski je filmski institut uvrstio u deset najvažnijih filmova o Velikom ratu. Ovdje ipak izdvajamo film Narednik York (1941), biografski uradak o najpoznatijem američkome nižem časniku Alvinu C. Yorku. Proturječja Yorkova životnoga puta od pojedinca na rubu delikvencije, preko vjernika, vojnika pacifista pa sve do nacionalnoga junaka koji je u nastojanju da spasi ugrožene američke vojnike zarobio 132 njemačka, oslikana su primjerenim filmskim jezikom. Značenje toga iznimnoga ostvarenja nije samo filmsko, već šire kulturno pa čak i društveno, upravo zbog činjenice da u trenutku njegova nastanka SAD još nisu postale i sudionicom Drugoga svjetskoga rata, premda je sve izvjesniji bio njihov ulazak u ratni žrvanj. Istodobno pacifistički i posve patriotski, Narednik York je referirajući o junaku Prvoga svjetskoga rata poticao na sudjelovanje u Drugome, ali pritom zacijelo i zbog Hawksovih redateljskih postupaka nije postao propagandni pamflet, već vrsno filmsko djelo.

STAZE SLAVE
(Stanley Kubrick, 1957, SAD)

Uloga Stanleyja Kubricka u okviru cjelokupne filmske umjetnosti potvrđuje se i njegovim drugim dugometražnim naslovom, Stazama slave. Izrazito gorko antiratno ostvarenje, Staze slave tematski obrađuju suđenje i egzekuciju nekolicine francuskih vojnika optuženih za kukavičluk jer su odbili sudjelovati u besmislenom napadu. Usprkos nastojanjima glavnog junaka, časnika, strijeljani su kao primjer ostalim pripadnicima postrojbe. Film govori o licemjerju i bešćutnosti stožernih predstavnika vojne institucije, ali i nemoći moralnoga pojedinca da išta bitno promijeni u okviru hijerarhije. Premda Kubrickov opus sadrži pregršt glasovitijih naslova, Staze slave važan su žanrovski film s temom Velikoga rata. Kubrickovi nadahnuti redateljski postupci sjajno donose ugođaj ratnih užasa, a kritika imperijalističkoga i staleškoga shvaćanja svijeta nije otupjela ni pedesetak godina poslije. Podjednako je dojmljiv britanski film Za kralja i domovinu (1964) američkoga redatelja Josepha Loseyja. Ostvarenje o dragovoljcu optuženu za dezerterstvo te osuđenu i smaknutu kao primjer ostalima ni u kojem slučaju nije preslika Kubrickova filma, već odraz povijesne faktografije i niza sličnih primjera tijekom Prvoga svjetskoga rata. Podjednako, modernist Losey jasno je percipirao i naglašene klasne razlike kao i turobnu vojničku egzistenciju tijekom rovovskoga rata. I oba su uratka adaptacije književnih izvornika, uz napomenu da je Loseyjev prošao kroz prizmu kazališnoga predloška pa takav odnos svjedoči o raznim narativnim tumačenjima ratnih tegoba sličnog antiratnog predznaka.

Kadar iz filma Veliki rat

VELIKI RAT (Mario Monicelli, 1959, Italija, Francuska)

Sjajan odraz zbivanja na talijansko-austrijskoj bojišnici 1916, film Veliki rat gorka je komedija o protagonistima antijunacima koji neprestano nastoje izmaknuti pogibeljnim zadacima. Inverzija je to dotad uvriježenih nacionalnih shvaćanja, pogotovu između dvaju svjetskih ratova, da je Italija junački pobijedila u ratu, ali je oštećena u miru. Dekonstrukcija je toga svojevrsnoga mita očigledna, a izvanredan je prikaz bitaka upotpunjen brižljivom karakterizacijom čak i vrlo sporednih likova. Uspostavio je taj uradak liniju komičnih očitovanja zbivanja Velikoga rata započetu Chaplinovim O desno rame, naglašeniju Hustonovom Afričkom kraljicom (1951) te nastavljenu satiričkim mjuziklom Oh! Kakav divan rat (1969) britanskoga redatelja Richarda Attenborougha. Istodobno, zbog vremenske bliskosti nastanka, Veliki rat u mnogočemu je svojevrstan tematska suprotnost glasovitom epskom biografskom ratnom filmu Lawrence od Arabije (1962) Davida Leana. Ako u predznaku biografskoga Leanovo djelo nadograđuje postulate Hawksova Narednika Kirka, u očitovanju povijesnog nastavlja autorovo razmatranje prijelomnih zbivanja 20. stoljeća započeto Mostom na rijeci Kwai (1957) o Drugome svjetskome ratu i nastavljeno Doktorom Živagom (1965) o Velikom ratu i Oktobarskoj revoluciji. Podjednako važni u okvirima žanra ratnoga filma, Veliki rat i Lawrence od Arabije ipak nisu dosegnuli sličan status ili utjecaj, pa je Monicellijev rad ostao u kutku filmske povijesti, dok je Leanov među najhvaljenijima uopće.

Kadar iz filma Galipolje

GALIPOLJE
(Peter Weir, 1981, Australija)

Film Galipolje glasovitog australskoga redatelja Petera Weira osvijetlio je u sedmoj umjetnosti dugo zanemarivan udjel australsko-novozelandskih postrojbi u Prvom svjetskom ratu te tragičan poraz u sukobu s vojnim snagama Osmanskoga Carstva. Premda nije posrijedi posve precizna povijesna rekonstrukcija, jasno su naglašeni motivi gubitka mladenačke nevinosti u pogibeljnim ratnim situacijama. Weir je primjereno opisao australsko društveno stanje toga doba te različitost udaljenih kontinenata. Izraženo antiratnog predznaka, Galipolje je i kritika neučinkovitosti stožernih dijelova vojne hijerarhije, neučinkovitosti koja je prouzročila masovna stradanja običnih vojnika. Veoma slikovit, taj je film naznačio oprečnost bezvremenoga stvaralaštva predočena egipatskim piramidama i ratnoga uništenja. Nema dvojbe da se Weirov film tematski posve preklapa s glasovitom pjesmom Erica Boglea And the Band Played Waltzing Mathilda nastalom deset godina prije, a zasigurno je zanimljiv podatak da je 1992. nastao i novozelandski film Chunuk Bair redatelja Dalea G. Bradleyja o postrojbi koja je uspješno zauzela jedno od turskih brda. Kad je riječ o Galipoljskoj bitki, u turskoj kinematografiji 2012/13. o njoj su snimljena čak tri filma, koji raznolikošću stajališta obogaćuju percepciju sada već davnih ratnih razaranja.

PUT RATA
(Steven Spilelberg, 2012, SAD)

Premda nije posrijedi film definiran kao vrhunsko djelo ratnoga žanra, Put rata donosi slojevit kontekst filmske interpretacije Prvoga svjetskoga rata. Većina ostvarenja navedenih u ovome tekstu izravno je utjecala na niz naslova raznih žanrova i kinematografija, dok je Spielbergov rad posve postmodernistički prikupio povelik raspon utjecaja i modelirao ih sukladno vlastitome stilu i tematskim preokupacijama. Rekonstruirajući nasljeđe Davida Leana i Johna Forda, Put rata epskoga je predznaka, znatne prostorne i vremenske širine – u njemu uočavamo razne oblike ratovanja, od sloma aristokratskoga konjaništva do patnji u rovovima, uz pomnu rekonstrukciju stradanja okupiranoga stanovništva ili zaleđa bojišnice. Označimo li protagonistova konja kao simbol plemenitosti te slobode i snage, znakovita je sekvenca u kojoj engleski i njemački vojnik tu životinju oslobađaju bodljikave žice. Pritom nas sličnosti njihova habitusa usprkos nacionalnim razlikama i zaraćenim stranama mogu podsjetiti na izniman francuski film Sretan Božić (2005) Christiana Cariona o božićnome primirju 1914. ili pak videospot za skladbu Paula McCartneya Pipes of Peace (1983) nadahnut istim događajem. Završni prizor Spielbergova filma suprotnost je onomu kanadskoga rada o tzv. Trećoj bitki za Ypres 1915, naslovljena Passchendaele (2008), glumca, scenarista i redatelja Paula Grossa.

Skupi i raskošni filmovi

Filmske interpretacije Prvoga svjetskoga rata različitih su etičkih predznaka od većine filmova o Drugome svjetskome ratu. Pacifizam su i antiratno raspoloženje znatno naglašeniji u ostvarenjima smještenim u razdoblje 1914–1918. negoli u naslovima kronološki određenim godinama 1939–1945. Razloge tomu nalazimo u ideološkim određenjima tih ratova. Jer ako je Drugi svjetski rat bio nastojanje uglavnom demokratskih država da zaustave i pobijede nadiranje totalitarizma i daleko su jasnije bile opreke dobrih i loših, Veliki je rat bio sukob dvaju imperijalističkih blokova, Antante i Središnjih sila. Antanta je nastojala održati prevlast, a Središnje su sile zahtijevale preraspodjelu, dakle ekonomski i ideološki interesi vladajućih slojeva zakrivali su egzistenciju običnoga pučanstva, bilo da je riječ o bojišnici ili zaleđu.

Dehumanizaciji se ratnih zbivanja u svjetskim ratovima upravo zbog toga prilazi s različitih stanovišta. Raskoš stvaralačkih pristupa jest temelj žanrovskoga bogatstva, a ne treba zaboraviti da u zbroju filmova o Prvome svjetskome ratu sudjeluje i hrvatska kinematografija radom Josef (2011) Stanislava Tomića. Kako je upravo taj film kvalitetom i odvažnošću pokazao da za uprizorenje naznačenoga tematskoga sklopa i nisu nužni visoki financijski proračuni, već svijest i stav o stvaranju filmskoga djela, ostaje upitnim hoće li još pokoji hrvatski filmaš posegnuti u povijesnu i kulturnu riznicu Velikoga rata.